Europljani rade sve manje. Zašto je tako?

Kako potaknuti Europljane da više rade? Tim se pitanjem bave neke od najbogatijih zemalja u Europi. Vlade i predstavnici gospodarstva u Njemačkoj, Nizozemskoj i Austriji upravo pokušavaju učiniti privlačnijim prekovremeni rad, primjerice boljim zbrinjavanjem djece, poreznim olakšicama ili fleksibilnijim radnim vremenom.

Pritom sve više zaposlenih želi manje raditi. Prosječno tjedno radno vrijeme se smanjuje, raste broj onih koji rade pola radnog vremena, a sindikati zahtijevaju ukidanje radnog tjedna od 38,5 sati.

Martin Stolze (47) je gimnazijski profesor. On kaže da treba „raditi da bi se živjelo, a ne živjeti da bi se radilo". On to smatra geslom današnjeg vremena. On želi raditi samo toliko da može od toga živjeti, a inače se posvetiti stvarima koje su mu stvarno važne. Nije on uvijek tako razmišljao.

Trenutno u Europi ima dovoljno posla, a i traži se posao. Zaposlenost u Europskoj uniji je gotovo 75 posto, dok „bogatije" zemlje kao Njemačka, Austrija i Nizozemska bilježe rekordnu zaposlenost. Osjetno se povećao i broj zaposlenih žena.

Glavni razlog sadašnjeg stanja na tržištu rada je, tvrde brojni gospodarski stručnjaci, porast broja onih koji ne rade puno radno vrijeme. U tri bogatije zemlje oko trećine zaposlenih ne radi puno radno vrijeme. U Nizozemskoj gotovo polovica namještenika radi 35 sati ili manje tjedno. Za usporedbu, u SAD-u to ne vrijedi ni za desetinu zaposlenih. Razlog je prije svega to što se brojne žene pored posla moraju brinuti za odgoj djece ili njegu članova obitelji.

Visoka stopa zaposlenosti ne znači, dakle, automatski da se više radi. Iako je u Njemačkoj u 2022. radilo sedam milijuna ljudi više nego 2005., broj radnih sati je samo neznatno porastao. Prosječno je u Njemačkoj svaki zaposlenik 2022. radio 1.350 sati u godini, što je manje nego u bilo kojoj drugoj zemlji, članici OECD-a (Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj).

Ovom društvu ide prilično dobro, zaključio je prošle godine Clemens Fuest, šef gospodarskog instituta ifo u Münchenu. „Manje ljudi mora raditi i ima više slobodnog vremena." Ali, on je upozorio i na opasnost sve većeg nedostatka radne snage idućih godina.

Poslovi s nepunim radnim vremenom na područjima kao što su odgoj i skrb o djeci, na kojima radi nedovoljan broj ljudi, a uz to su i brojna radna mjesta nepopunjena, već su problem. Ako više ljudi radi skraćeno radno vrijeme teško je pokriti cijelo vrijeme potrebno za skrb o djeci, kažu odgovorni. A nedostatak osoblja će u budućnosti još porasti, tvrde stručnjaci, kad „generacija baby-boomera" (1946. do 1964.) ode u mirovinu.

Maartje Lak-Korsten je direktorica osnovne škole De Kleine Nicolaas u Amsterdamu. Ona kaže da sve više ljudi koji se natječu za posao želi raditi samo četiri dana u tjednu. „Ja započinjem razgovor s kandidatima uvijek pitanjem, zašto želite raditi četiri dana u tjednu", kaže ona. I onda pita, što bi htjeli da rade puno radno vrijeme te objašnjava kakve su posljedice toga za plaću i šanse za budućnost.

Za poslodavce i političare je izazov to da si brojni zaposlenici u bogatijim zemljama mogu priuštiti da ne rade puno radno vrijeme. U Nizozemskoj je često pravilo takozvani „1,5 dohodak", kaže ekonomist Bastiaan Starink sa Sveučilišta u Tilburgu. To znači da u jednom kućanstvu u kojem dvoje ljudi radi, jedno radi puno radno vrijeme, drugo pola radnog vremena. „To je luksuz da si mi u Nizozemskoj možemo priuštiti da ne radimo puno radno vrijeme", kaže Starink.

To ne vrijedi samo za zajednička kućanstva. Arhitektica Thais Zucchetti iz Amsterdama radila je prošle godine 28 sati u tjednu, nakon što je završila studij. Uskoro će raditi 32 sata tjedno, jer tako želi njezin poslodavac. Razlog nije samo financijske naravi. „Mislim da trenutno s 28 radnih sati u tjednu dovoljno zarađujem da mogu dobro živjeti", kaže Zuchetti. „Ideja je da s 28 radnih sati tjedno možda mogu preko svoga hobija kao ilustratorica dodatno zarađivati", kaže ona.

Poslodavci i vlade pokušavaju utvrditi kako od onih ljudi koje zapošljavaju izvući više radnih sati. Njemačka savezna pokrajina Baden-Württemberg počela je od svih učitelja koji rade manje od 75 posto radnog vremena zahtijevati obrazloženje, a to vrijedi i za one koji imaju skraćeno radno vrijeme. Po navodima ministarstva obrazovanja ta inicijativa, koja je dio većeg projekta, obuhvaća oko 4.000 od oko 115.000 zaposlenih učitelja u toj pokrajini.

Jedan od njih je Martin Stolze, profesor engleskog na gimnaziji, koji radi pola radnog vremena. To mu omogućuje da ima više vremena za svoje roditelje, a time mu rad u školi postaje podnošljiviji. „Vidim velik potencijal u izvlačenju više radnih sati, ali mislim da moji kolege, koji ne rade puno radno vrijeme, imaju jako dobre razloge za to."

Druge vlade se odlučuju za ljubaznije metode, iako su one često teže. U Nizozemskoj su dogovorili povećanje novca za odgoj djeteta. To je trebalo stupiti na snagu već iduće godine, ali je zbog lošeg stanja državnih financija odgođeno za dvije godine. Konzervativno-zelena vlada u Austriji odustala je od plana smanjenja poreza na dohodak. I u Njemačkoj se odgađa porezna reforma: ostaje na snazi pravilo koje u povoljniji položaj stavlja parove koji rade jedno puno radno vrijeme, drugo pola. Ali se sad raspravlja o tomu da poduzeća, uz ostale mjere, prošire ponudu rada od kuće.

Jedna nizozemska organizacija odabrala je drukčiji put: pomoći poduzećima da duže zadrže ljude koji već rade. Neprofitna organizacija Het Potentieel Pakken, što u prijevodu znači „bolje iskoristiti potencijal", sa svojim klijentima radi na tomu kako se najbolje obraćati namještenicima i kako razvijati planove u malim timovima.

Rad organizacije Het Potentieel Pakken velikim dijelom financira ministarstvo zdravstva, a ona surađuje prije svega s njegovateljskim službama i školskim upravama. Namještenici, većinom su to žene, obično su spremni raditi više, kaže utemeljiteljica organizacije Wieteke Graven. Ali ih nitko za to nije pitao, kaže ona.

„Imamo ljude koji su stari možda 50 godina i kad ih pitaš, zašto radiš 18 sati u tjednu, oni kažu: 'prije 20 godina sam počeo raditi 18 sati i od tada se to nije promijenilo.'"

Za Graven je to pokazatelj kako je po sebi razumljivo postalo ne raditi puno radno vrijeme. Zato je tim važnije o toj temi javno diskutirati. „Mislim da uvijek postoji to područje napetosti između osobnih želja i zahtjeva društva. Smatram da je to fundamentalna rasprava koju sad moramo voditi."