Lovrinčević: Standard iz 2019. ponovo ćemo dosegnuti tek 2026. godine

Ulazak svjetskog gospodarstva u recesiju stvorio je i strahovanja da će se Hrvatska ponovo iz nje izvlačiti šest godina, znatno dulje od usporedivih zemalja, a iz Vlade stalno uvjeravaju da će ovaj put osigurati uvjete za to da domaće gospodarstvo već dogodine ponovo počne bilježiti rast, piše Novi list.

Hrvatska se krajem prošle godine tek polako vratila na razine iz 2007. godine, pa Lovrinčevićeva procjena da će Hrvatska trebati najmanje šest godina da dosegne 2019. godinu, koja se samo prije koji mjesec nikome nije činila tako blistavom, znači povratak na razine iz 2007. godine. Ako se te prognoze ostvare, Hrvatska će 2026. godine, nakon dvije recesije, biti tamo gdje je bila dva desetljeća prije toga.

- Recesijski udar u Hrvatskoj, zbog utjecaja turizma na gospodarstvo, bit će jači nego u usporedivim zemljama. Moramo se pogledati u ogledalo i reći da od ove sezone neće biti ništa, ili će biti nešto sitno. Sljedeća će sezona biti dalek od onih koje smo imali prethodnih godina. Hrvatska će bez turizma biti na razini Rumunjske, s tim da je ta zemlja i u prednosti jer je možda malo i tehnološki naprednija.

Moramo krenuti od toga da će turizam imati pravu sezonu tek 2022. godine, a kako ga ni sa čim nije moguće zamijeniti u tako kratkom roku, moramo se koncentrirati na grane od kojih kao država možemo imati koristi i od kojih možemo osigurati najviše za naše građane, napominje Lovrinčević

Hrvatska bi tako, prema njegovom mišljenju, trebala učiniti dodatni financijski napor da pokrene poljoprivredu, industriju i da održi graditeljstvo. To znači oslanjanje na proizvodnju hrane, izvoz i graditeljstvo koje još uvijek može povlačiti novac iz europskih fondova.

- Začas će doći lipanj i mi moramo razmišljati hoćemo li za tri mjeseca produljiti mjere i uložiti još 40 milijardi kuna koje nemamo da svi budemo doma ili ćemo taj novac dijelom preusmjeriti u djelatnosti koje mogu raditi i zaposliti ljude i koje nisu epidemiološki tako upitne. Umjesto da mjerimo razmak između stolova u kafićima i postavljamo pleksiglas, trebamo uposliti što više ljudi, ako smo to u stanju i ako o tome razmišljamo, savjetuje Lovrinčević.

On upozorava da će i uz takav plan biti teško, da će svima biti bolje ako se što prije pomirimo s time da od turizma u ovoj godini neće biti ništa, jer on ne vidi kako bi to zemlje koje svojim građanima isplaćuju plaće, i da nije epidemije, poticale građane da idu trošiti novac u inozemstvu.

- To onda znači da je nestalo 90 posto turističkih prihoda, sve da svi Hrvati i odu na more, opet je nestala četvrtina osnovice za naplatu PDV-a. To ljudima netko mora reći, kao i to da ćemo i u sljedećem razdoblju trebati više novca za zdravstvo i socijalu.

Pa bi možda poštenije bilo reći kuharu koji je zarađivao deset tisuća kuna u nekom restoranu da se nakon tri mjeseca neće vratiti na posao i da bi i za njega i državu bilo bolje da u nekom domu za starije kuha za plaću od pet tisuća kuna, nego da još tri mjeseca dobiva od države potporu od četiri tisuće kuna, upozorava Lovrinčević.

Hrvatska, smatra on, uskoro mora imati jasne odluke o tome gdje je prostor da pokrene bar dio gospodarske aktivnosti dok čeka da dođe proljeće 2022. godine i mora pažljivo odvagati grane u koje je spremna uložiti novac za koji još ima fiskalne kapacitete, iako su oni sve slabiji.

Rasprava o tome bila bi, uvjeren je, puno korisnija za državu nego iscrpljivanje oko toga koliko će ljudi sjediti na kojoj terasi, koliko god to za dio ljudi bila egzistencija, ali i od toga hoćemo li uspjeti uštedjeti milijardu kuna na plaćama u javnom sektoru.

Upozorava i na to da se pri tome mora računati i na dodatno iseljavanje, jer će razlika u standardu hrvatskih građana i građana zemalja u koje su se iseljavali posljednjih godina biti još i veća.

- Cijela Jadranska Hrvatska je, zbog okretanja turizmu, onesposobljena samostalno preživjeti, ona će funkcionirati na pomoći i na trošenju zaliha. Naravno da će i to potaknuti ljude na odlazak. Hrvatsku prvo čeka slabljenje standarda njezinih građana, pa onda i stagnacija, tek ćemo se 2026. godine vratiti na 2019. godinu, a zapravo na 2007. godinu, a još je gore to što ćemo tada imati potrošnju per capita na razini 1976. godine.

Ne govorim naravno o tome da će građani kupovati ista dobra kao tada, ali prosječan radnik ili umirovljenik moći će sa svojim dohotkom kupiti isto što je mogla generacija prije 50 godina, kaže Lovrinčević.

Takvo je stajanje u mjestu, ističe on, uglavnom karakteristično za zemlje koje imaju dugogodišnje diktature, ili se bore s posljedicama kolonijalizma, nikako za države konsolidirane demokracije.

- Svi se trebamo zapitati što smo to krivo napravili posljednjih 30 godina i jesmo li išta napravili dobro. Konsolidirane demokracije nisu tako stajale na mjestu, iako su proživjele recesiju kao i mi, i sada ulaze u novu.

Moramo se zapitati što zapravo radimo. Je li nam turizam donio lažni osjećaj sigurnosti da idemo naprijed, čime naravno ne želim reći da nismo trebali razvijati turizam.

Ali nismo ni polovicu države smjeli prepustiti toj grani, zaključuje on. No, umjesto da sada stoji i čeka što će se dogoditi u sljedećih nekoliko mjeseci, i da se bavi brojem stolova na terasi i da čeka goste koji neće doći, Hrvatska, odnosno oni koji u njoj odlučuju, mora, napominje Lovrinčević, donositi odluke brzo i donositi ih tako da od toga korist ima cijela država.

Najkasnije na jesen financijske injekcije će trebati i tvrtke poput Croatia Airlinesa, HC-a ili Jadrolinije, jer se ni oni neće moći održavati samo iz svojih rezervi, ako ih uopće imaju, ili iz kratkoročnih kredita, a valjda su svi, ističe Lovrinčević, svjesni da je, primjerice, Jadrolinija nužna za održavanje života na otocima.