Zašto Hrvatska toliko loše upravlja vodnim resursima?

Sudi li se prema reakcijama na mjestimične redukcije vode, čini se da je aktualna suša dobrano iznenadila Hrvatsku. Tako se u Istri bune vlasnici autopraonica, u Dalmaciji poljoprivrednici, a štednja je iznenada nametnuta i u okolici – Plitvičkih jezera. No sadašnje stanje nije posljedica samo posljednjih nekoliko mjeseci s manjom količinom oborina.

Konkretno, u Istri je posrijedi niz godina s manjom prosječnom razinom padalina, dok se i tamo i drugdje upozoravalo na, primjerice, brzi rast broja bazenskih potrošača. Oni su povrh svega uživali izuzetne javnofinancijske poticajne mjere za gradnju.

Ni poljoprivredna potrošnja nije svugdje planski usklađena s općim vodnim potencijalom. Regionalni planovi potrošnje ne računaju sa sezonalnom korelacijom turizma i agrara. Zasebni aspekt dugoročnog koncesioniranja izvora za punionice konzumne vode uopće se ne uzima u obzir, iako je krajnje problematičan.

A veliki dio vodovodne mreže u Hrvatskoj ionako bilježi gubitke i do 50 posto zahvaćene vode, zbog dotrajalosti sustava. Sad se tako razmišlja o alternativnom pristupu kod pranja ulica i zalijevanja gradskih zelenih površina, uz otkriće da to nije neophodno raditi pitkom vodom.

„Umalo sam vam rekla da nam je, u vezi s tim, voda došla do grla, ali nažalost nam je zapravo opala do peta", gorko se našalila Lidija Runko Luttenberger, profesorica s Politehnike riječkog sveučilišta, inače stručnjakinja za ekološko inženjerstvo s posebnim fokusom na vode. Na pitanje u čemu je točno glavni problem, osim u klimatskim promjenama, odgovara da se jedno od objašnjenja krije već u tome što će većina ljudi zaboraviti na ovo čim padnu prve kiše.

„To je najgore“, dodala je, „jer će se ovakve suše događati sve češće, a mi ćemo im se još neko vrijeme čuditi uvijek iznova“.

„Vlasti su davno trebale obavezivati poduzetnike da svaku gradnju usklade s vodnim gospodarenjem. Ugradite spremnik za kišnicu, ozelenite okolinu radi zadržavanja vlage u tlu. Neki segmenti problema uopće nisu poznati u javnosti. Koristimo strašno puno pitke vode za pokretanje sustava obrade otpadne vode jer smo naviknuti na izdašne resurse. A sve to košta enormno mnogo sve nas, konstantno, radi podilaženja poslovnom sloju. Nitko ne razmišlja o prijetnji privatizacije izvora, a voda postaje pitanje svih pitanja. Koncesioniranje na dugi rok ipak jest privatizacija", rekla je Runko Luttenberger za DW.

Štoviše, prema njezinim riječima, administriranje u vezi s koncesijama dodatno se u novije doba pojednostavljuje radi lakšeg prepuštanja izvorišta privatnicima. Točnije, ovlasti se centraliziraju, pa različite instance nadleštava više ne služe jedna drugoj kao sistemski osigurač.

„Nema strateškog promišljanja rješenja. Ustvari, nema ni pokušaja“, zaključuje ova ekspertica, „jer sam problem nije prepoznat. Nismo se naročito obazirali na klimatske promjene, ne obaziremo se ni na činjenicu da dezertifikacija već zahvaća sjever Mediterana. U neznanju je čak i potičemo lošim mjerama gradnje.“

Situacija je diljem Europe krajnje dramatična. Europska komisija procijenila je da oko 46 posto teritorija EU-a trpi alarmantno stanje. Nisu na udaru samo najjužnije zemlje poput Španjolske, Italije i Grčke. Pogođene su u izuzetnoj mjeri Francuska, Rumunjska, Mađarska, itd.

Stoga se one na različite načine dovijaju kako iznaći momentalno, ali i dugoročnije rješenje. Nisu izostao ni svećenički zagovor prema zasad veoma škrtome nebu, poput onoga koji se organizira u Rumunjskoj. Italija je proglasila vanredno stanje u pet svojih regija, sa smjernicama za ojačavanje i adaptaciju vodne infrastrukture.

A da su trenutni problemi s nestašicom vode tek početak, drži i Hrvoje Radovanović, voditelj teme Zaštita prirode u ekološko-aktivističkoj nevladinoj udruzi Zelena akcija:

„Kod nas situaciju još dodatno pogoršava povećanje broja turista u ljetnim mjesecima, koje se polako vraća pretpandemijskim trendovima, a nije popraćeno odgovarajućim širenjem infrastrukture. Prilagodba ovakvoj situaciji svakako će zahtijevati promjene u ponašanju, u smislu štednje vode i općenito odgovornijeg ponašanja prema vodnim resursima. Srednjoročno su, naravno, potrebne i intervencije na sistemskoj razini."

On konstatira da je, osim samog proširivanja vodovodne mreže, neophodna i modernizacija postojeće infrastrukture. Ujedno u Zelenoj akciji stavljaju akcent na nužnost prilagodbe na vodu niže kvalitete ili tehnološku vodu za određene proizvodne procese i komunalne potrebe, umjesto zahvaćanja iz vodovoda.

„Svi će ti napori, međutim, dugoročno polučiti samo ograničene rezultate ako se borbi protiv ukupnih klimatskih promjena napokon ne pristupi s ozbiljnošću koju takva egzistencijalna prijetnja zaslužuje", inzistira Radovanović.

Hrvatsku će možda tek ozbiljna žeđ natjerati da počne djelovati u tom smjeru.