Odlazak Matije Dedića ogroman je gubitak za hrvatsku kulturnu scenu

Matija Dedić za mnoge je postao simbol nove jazz scene kod nas, do te mjere da je bio prvi koji je albumom "Matija svira Arsena" 2015. osvojio pet nagrada Porin, uključujući i onaj u kategoriji albuma godine, što se dogodilo prvi puta nekom instrumentalnom jazz albumu.

Pred samo tri tjedna svirao je koncert "Ladies live feat. Matija Dedić Group" u Studentskom centru s postavom pjevačica, na kojem je bila i njegova i Marinina kćerka Lu koja se zadnjih godina počela baviti glazbom. Matija Dedić bio je seriozan u svemu što je radio, a radio je puno toga, jer je bio veliki kapacitet, pa je praktički imao nekoliko karijera u jednom životu.

Pratio sam ga od samog početka, a od samog početka bilo je jasno da se radi o ogromnom talentu, piše Hrvoje Horvat u Večernjem listu.

 Prvi intervju napravili smo krajem devedesetih kad je nastupao na prestižnom jazz festivalu u Montreuxu, jednom od najznačajnijih svjetskih jazz okupljališta, kamo je otišao zbog vlastitog talenta, ali zapravo i kao ambasador nove domaće jazz scene. Poziv za samostalni klavirski nastup uputio mu je Quincy Jones, a Matija se našao među 11 finalista od 400 prijavljenih kandidata do 30 godina života.

"Nema to veze s egocentrizmom i potrebom da novine pišu o tebi", govorio mi je, "jer ako ćemo svi šutjeti to neće biti dobro za održavanje jazza na aparatima. Možda sam preuzeo na sebe neke stvari koje nisam trebao - i koje me sada, naravno, 'kače' u svim vrstama eksponiranja - ali sam svoje prezime malo iskoristio da bi image jazza porastao ovih zadnjih godina". To ime i prezime koristio je čitavo ovo vrijeme i bio jedan od najaktivnijih domaćih glazbenika čiji bi popis suradnika, projekata i albuma koje je potpisao na domaćem i inozemnom tržištu, nagrada koje je dobio i prijateljstva koja je zadržao, bila preduga za novinski tekst.

Matija Dedić bio je dio nove jazz reprezentacije stasale devedesetih godina i novog vala izvođača - s mnogima je radio do danas - a činili su ju Tamara Obrovac, Elvis Stanić, Boilersi i Trio Matije Dedića. "Neka se ovi stariji kolege ne ljute, ali od kada se Boško Petrović prestao aktivnije baviti sviranjem i menadžmentom, nastao je vakuum. Prije svega autorski, jer se dugo godina prežvakavala američka tradicija i kompozicije koje su već odsvirane 1952.", govorio mi je tada, a takvu promotorsku ulogu na jazz sceni nastavio je upražnjavati i svih ovih kasnijih godina.

Početak rada Matije Dedića bio je strelovit, a takvu razinu i ritam zadržao je čitavo vrijeme. Nakon studija na muzičkoj akademiji u Grazu karijeru je započeo unutar jazz formacije Boilers. Izvrstan prvi album Boilersa "Some Blues" dugo je već nemoguće kupiti u trgovinama, a minimalna otisnuta naklada govorila je s koliko se poklonika tada računalo. Danas je situacija u domaćem jazzu drugačija, velikim dijelom i zbog proboja Matije Dedića na pozicije izvan zabrana strogo kontrolirane jazz publike i njegove stalne popularizacije jazza.

Nekoliko bitnih odrednica moglo bi se povezati uz Dedićevu glazbu, smještenu izmeðu klasične jazz-škole i suvremene instrumentalne glazbe, što je istraživao na albumima Boilersa "Abstract Lights", samostalnim CD-ima "Octopussy" i "Solo Part 1", ili albumu "Mr. K.K." trija Matije Dedića. Dedićev pijanistički put – jer prezime Dedić postalo je sinonim i za njega, a ne samo Arsena, a izaći ispod sjene tako velikog oca nije bio lak zadatak - mogao bi se promatrati u svjetlu utjecaja ECM produkcije iz koje je ponikao i Keith Jarret, a među korijene i uzore svakako spada i klavirist Kenny Kirkland, kojem je posvetio album "Mr. K.K.". Uostalom upravo je vinil Keitha Jarreta s legendarnim koncertom iz Kolna, Arsen poklonio Matiji i ostavio mu ga na klaviru prije nego je otišao na studij u Graz.

Iako je bio solist i nedostižan na klavirskim tipkama, suradnja je jedna od ključnih riječi koje opisuju Matija Dedića. Tijekom godina surađivao je s mnogima, ne samo onima po porodičnom stablu na čestim koncertima s Gabi i Arsenom, nego i po sviračkom svjetonazoru. Od Boška Petrovića i Gibonnija do Zorana Predina, Olivera Dragojevića, Lidije Bajuk, Krune Levačića, Žige Goloba, Mladena Barakovića, Davora Križića, Merime Ključo, Ivane Husar i Maje Vučić iz Divas, Saše Nestorovića, Black Coffee, Marka Križana, Charlieja Jurkovića, Joea Pandura i mnogih drugih. Bio je to pokazatelj formalne širine u koju se upustio raznim projektima, u par navrata izvan strogih jazz okvira.