Može li hrvatski turizam postati održiv?

Najave i očekivanja u osvit nove turističke sezone u Hrvatskoj kreću se uglavnom negdje oko rekordnih rezultata. Na temelju rezervacija te iskazanog agencijskog zanimanja pretpostavlja se da bi sezona mogla nadmašiti i onu ne tako davno, ali većgotovo i mitsku, predpandemijsku 2019. godinu.

Ipak, fokus na masovnost posjete i maksimalizaciju profita automatski isključuje neke druge aspekte planiranja turizma. Prije svega su to dramatična opterećenja u pogledu ekologije, prometne i komunalne infrastrukture, socijalnih pitanja. O tome se prije četiri godine još i govorilo, a danas kao da je zaboravljeno.

Pritom nije riječ o pomaku isljučivo u RH, kao ni isključivo u turističkom sektoru, nego je sličan trend zabilježen i u poljoprivredi, energetici, transportu, itd. Dojučerašnji bauk klimatskih promjena i raznoraznih onečišćenja pao je u drugi plan, dok industrija diktira novi strah tome usuprot, onaj koji se tiče gubitka tržišne konkurentnosti nacionalnih ekonomija.

No baš je u slučaju Hrvatske to fatalno spojeno – ako nastavlja ugrožavati ekološku osnovu, riskirat će generalnu održivost turizma koji joj dandanas bez dvojbe predstavlja glavnu privrednu granu.

„Postpandemijski oporavak turizma svakako će imati svoju tamnu stranu u vidu obnovljenog pritiska na okoliš i prirodu“, rekao nam je Hrvoje Radovanović, voditelj programa zaštite prirode u Zelenoj akciji. On smatra da, iako se ulažu određeni napori kako bi se hrvatski turizam „ozelenio“, između ostalog i na poticaj samih turista koji postaju ekološki sve osvješteniji, strateški problem opstaje: „Glavne tendencije u planiranju razvoja ovog sektora i dalje su fokusirane na privlačenje što većeg broja turista, produživanje sezone, turistički razvoj onih dijelova zemlje koje su turisti do sada uglavnom zaobilazili itd.“

Radovanović ističe da infrastruktura u mnogim mjestima RH, pogotovo onima uz obalu, već sada ne može pratiti toliki broj turista, što su posvjedočili i lanjski problemi s vodoopskrbom u dijelovima Istre i drugdje. „Zahvaljujući klimatskim promjenama“, dodao je, „očekivati je da će takvih situacija u budućnosti biti samo sve više. Sve veći problem s aspekta zaštite okoliša predstavlja i zbrinjavanje otpada i otpadnih voda koje proizvodi sve veći broj turista, a tu je i uništavanje ekosustava zahvaljujući betonizaciji, apartmanizaciji i izgradnji ostale turističke infrastrukture“.

Toga nisu pošteđena niti zaštićena područja. "Čak i ako se pokaže da planirane mjere i ulaganja za 'ozelenjivanje' predstavljaju nešto više od pukog 'greenwashinga', te zaista uspiju smanjiti pritisak na okoliš po svakom pojedinom turistu, ukupan okolišni pritisak ovog sektora i dalje će nastaviti rasti dokle god neograničeni rast broja posjetitelja i noćenja budu glavni ciljevi razvoja“, smatra ovaj aktivist iz najveće hrvatske građanske organizacije za zaštitu prirode i okoliša. Nažalost, povrh svega toga sporna pitanja nisu samo ekološka i komunalna, nego i ona koja se odnose na rad u turizmu.

Hrvatskoj u ovom času, prema procjenama iz sektora, nedostaje oko 60 tisuća radnika za konobarski, kuharski, sobarski i slične poslove. Poslodavci, izuzev stabilnijih, u pravilu većih hotelijera, i dalje im ne nude adekvatne plaće pa ne mogu zadržati osoblje iz prethodnih sezona. Poznato je da zbog toga već godinama državljani RH u velikom broju emigriraju na sjeverozapad EU-a, dok se u Hrvatsku pozivaju radnici iz srednje i istočne Azije, spremni raditi za bitno manja primanja. No zatim iskrsava problem njihovih stručnih kvalifikacija i održanja standarda usluge, a sve to zbog krunskog prioriteta vlasnika turističkih kapaciteta – profita.

„Nedostatak radne snage je ove godine naročito izražen, ali definitivno nije posrijedi nikakva novost, nego problem koji već dugo postaje sve veći i složeniji“, naglasio je za DW Eduard Andrić, predsjednik Sindikata turizma Hrvatske. On je sudjelovao i u radnoj skupini sektorskog ministarstva za izradu nacionalne Strategije razvoja održivog turizma do 2030. godine, kada je zadano da bi RH morala ciljati na platežno moćnije goste umjesto masovnosti. „Rekao sam tada da je to posve u redu, naravno“, prisjeća se on, „ali da bez očuvanja i razvoja kvalitetne radne snage koja nestaje, ne možemo ništa.“

Andrić drži da poslodavci jednostavno moraju shvatiti da se trebaju odreći dijela svoje dobiti u korist plaća zaposlenih, ili će ostati i bez njih i bez planirane zarade. Također, da bi mogli odgoditi investicije koje nisu totalno neophodne, ako ne žele ulagati u nešto što bi moglo propasti jer nisu dovoljno uložili u svoje ljude. „Nekima se čini da ima dovoljno sirotinje u Aziji kojoj je sve dobro, a evo uvoze se i radnici iz Meksika, koliko vidim. I svakako svim tim radnicima želim svako dobro, pa ih već učlanjujemo, branit ćemo zajedno i njihova prava“, riječi su Eduarda Andrića.

„S druge strane“, nastavlja ovaj sindikalist, „takvi lakomisleni poslodavci moraju uvidjeti da se radi o politici kratkog daha, da će im se kvaliteta polako snižavati, i da ionako neće zadržati istu razinu profita. A dovođenje stranih radnika, pak, prepušteno je agencijama koje ih zakidaju i bogate se na njihov račun“, podsjetio nas je on na činjenicu koja je nedavno razotkrivene u hrvatskim medijima, uz upravo frapantne podatke o zaradi posrednika. Država ne poduzima ništa da regulira takvo stanje, pa je agencija za strance u RH sve više, a nezadovoljnih domaćih radnika sve manje.

„Prostora za regulaciju ima dosta, da se uvede reda i pomogne svima, pa i poslodavcima kroz porezne olakšice u dizanju plaća radnicima, umjesto da korist nalaze samo oni koji zlorabe državnu pasivnost. Tako opasno raste i udio sive ekonomije“, zaključio je Eduard Andrić.

Sindikati su dosad učinili čak i nešto više negoli država; primjerice, zasnovali suradnju s kolegama iz Sjeverne Makedonije, odakle dolazi dio radnika u RH. Zajednički pripremaju profil radnika za hrvatski turizam, i potom im pomažu u iskušenjima na koja sami nailaze, ali očito neće biti dobro ako to ostane generalno jedini značajan organizacijski potez u tom segmentu razvoja hrvatskog turizma.