Most sretnije budućnosti

Tim činom srušili su raniji svjetski rekorda ruskog rudara od simboličnih 50 tona. Primio ga je i tadašnji predsjednik Tito, u pauzama od smjena duboko pod zemljom. Vodili su ga po raznim tribinama, njegov lik stavili su na novčanicu. I kako to biva kod junaka na čijem su radu karijere i visoke mirovine zaradile desetine političara, umro je kao sirotinja.

Nisu bile samo tone ugljena. Kod svake veće građevine bili smo bombardirani brojevima o ugrađenim tonama željeza i betona, o visini pojedinih zgrada, dužini puteva. Te brojke na prigodnim svečanostima izgovarali su političari čija stručnost nije znala šta to znači kalorična vrijednost ugljena, statika zgrade, važnost armature. Oni su pak dobro znali da su u većini drugih zemalja ti brojevi, visine i dužine daleko veće (svaka čast Sirotanoviću), ali nije znala ponizna publika ispred improviziranih bina na gradilištima. Ceste, tuneli, zgrade, mostovi i slične građevine predstavljane su im kao uspjeh nedodirljivih političara.

U svemu tome bilo je i nečega pozitivnoga. Te tone željeza i betona ugrađivale su hrvatske tvrtke - Hidroelektra, Viadukt, Konstruktor, Pomgrad i mnoge druge. Ugrađivale su i veće količine po gradilištima tadašnjeg Sovjetskog Saveza, afričkih luka Mediterana, vojnih objekata Bliskog istoka. Sve te građevine još postoje, ali ne i naša građevinska poduzeća.

Izborili smo, u pravom smislu te riječi, državu, a izgubili poduzeća. Stručno i brzo, lupeški, ali po zakonu obračunali smo se i s tim reliktima prošlosti. Privatizirali i uglavnom pretvorili u ništa.

Ali kameni temeljci, prigodne pozornice i veliki govori na gradilištima su ostali. Tako je naš premijer danas boravio na gradilištu Pelješkog mosta i svojim stručnim okom nadzirao spajanje dva prva stupa s kopnene strane elementom mosta dugim 52 metra i teškim 587 tona. Nije propustio ni potpisivanje ugovora o gradnji u Dubrovniku 2018. godine, iste godine posjetio je sjedište izvođača radova u Kini. U travnju 2019. godine nadzirao je spuštanje u more najvećeg pilona, a u svibnju 2020. godine početak montaže budućeg kolnika.

Očekujemo njegov dolazak i na postavljanje posljednjeg kolničkog elementa, da ga prvi prehoda, pa onda da otvori tunele i mostove na pristupnim cestama i na kraju svečano otvori most u njegovom punom sjaju.

Za razliku od ostalih Plenkovićevih "pobjeda", ovdje doista ima njegovih zasluga. Konkretnije, diplomatske umješnosti kojom je EU prije tri godine ipak dozvolila jednoj kineskoj kompaniji da i s daleko najpovoljnijom ponudom pobijedi na natječaju za gradnju Pelješkog mosta. Kineska kompanija CRBC ima itekakve reference za ovu vrstu poslova, a kineski radnici koji rade na Pelješkom mostu pokazuju čeličnu disciplinu. Kako su hrvatski mediji više puta izvještavali, lokalni stanovnici svjedoče da Kinezi praktički ne izlaze iz zone gradilišta.

Ono što je najbolje u cijeloj priči - Pelješki most će, kad bude dobršen, biti simbol hrvatsko-kineskih odnosa koji još uvijek imaju poprilično neiskorištenog potencijala. Nadajmo se da će premijer i nakon dovršetka mosta, nastaviti raditi na tom važnom poslu.

P.S. Pelješki most dug je 2404 metra, a već je doživio toliko izleta. Koliko bi tek naš premijer puta posjetio Dan Yang-Kun Shan Grand Bridge u Kini dug 164 800 metara? Koliko bi predizbornih pozornica bilo na ta 164 kilometra? Koliko je tek tu ugrađeno tona čelika i betona? Dovoljno da most bude u funkciji prometa, a ne promidžbe političara.