Opustošena Hrvatska

Prema statistici za prošlu godinu negativni saldo između rođenih i umrlih je – 20.721. Užasna je to brojka koja mnoge zabrinjava. Ne sve, no brojne. Razgovarajući s bratom Deanom i prijateljima koji često prolaze Slavonijom, ali i područjima Banovine, Korduna, Like te Dalmatinske zagore situacija je i dramatičnija nego što se čini.

Pustoš koja izaziva duboku bol u domoljubnom srcu i grč u želudcu. Godinama smo pisali o uzrocima koji bi mogli dovesti do ove krize ''hrvatskog identiteta'', a to se upravo i događa. Demografski opustošena Hrvatska podsjeća na ono vrijeme Habsburške monarhije koja je bila primorana naseljavati upravo taj dio narodima što iz prebjega od Osmanlijskog carstva, što od naroda iz carstva koje je, umjesto u Češkoj, Slovačkoj, Ukrajini, Mađarskoj, Poljskoj…sreću i bijeg od siromaštva tražilo na područjima današnje Hrvatske.

Povijest se ponavlja, no ''bazen'' za popunu hrvatskih praznina više ne djeluje. Nešto malo Hrvata doselilo se iz BiH te Srbije. U ovom trenutku najlakše je uprijeti prstom i okriviti nekog, no i za to je prekasno. Reći će netko da ne možeš natjerati narod da se plodi i ima desetero djece. I bez nas ovaj svijet broji preko sedam milijardi ljudi. Onima koji su vodili Hrvatsku uvijek su puna usta bila hrvatstva i planova za demografsku obnovu. No, prošla su vremena kad je Hrvat sjedio s desetero djece pri jednoj zdjeli jedući žgance s mlijekom.

Moderna Hrvatska, kapitalističko razmišljanje, društvena neosjetljivost, strah od neimaštine i gladi, želja za prosperitetom mnoge je svela na obitelji s jednim ili dvoje djece. Hrvatska je imala priliku učiniti sve da zaustavi brzi trend ekonomskog iseljavanja. Nije. Bilo je važnije stvarati uhljebljeni glasački korpus u javnom sektoru nego stimulirati poduzetničku inicijativu.

Da, destimulacija mladih da pokrenu neke svoje poslove urodila je plodom. Mnogi su uplašeni od totalnog gubitka uloženog kapitala i dužničkog ropstva. Depopulacija Hrvatske ima jasne uzroke no rijetki se žele uhvatiti ukoštac s posljedicama. Gledam nedavno vijesti iz susjedne BiH na HRT-u gdje općina Prozor-Rama jednokratno plaća 500 KM prvo, 700 drugo i svako sljedeće dijete 1.000 KM. Barem na neki način da se stimulira natalitet koji je u drastičnom padu i u Hrvata u Herceg-Bosni.

Uvijek gladna hrvatska Država uporno odbija uvidjeti da ovako luksuznu i hedonističku političku scenu nećemo još dugo moći gledati. Preopterećeni sustav se ruši i postajemo staro stanovništvo koje uspješno producira umirovljenike i osobe s invaliditetom te siromašni puk. Rješenja postoje no tražila bi totalno urušavanje dosadašnje politike javnog i gospodarskog ustroja. Apsolutna digitalizacija javnog sektora, minimalni porezi za poduzetnike, rasterećenje plaća, štedljivost Države, stimulacija za novorođene i socijalna zaštita velikih obitelji, tek su kap u moru koje bi političari koji vole Hrvatsku trebali poduzeti.

Stambeni, gospodarski, poljoprivredni i ini projekti na opustošenim područjima koje bi financirala i gradila Hrvatska. Prirodne nepogode i potresi, pandemija, financijski kaos izazvan zatvaranjem, ukazali su nam na sve rupe političkog vođenja države koje su bivale sve veće i nad kojima se više ne može žmiriti. Hrvatskoj pod hitno treba politička opcija s petljom koja je spremna presjeći ovaj gordijski čvor. U suprotnom, nitko od nas nema pravo biti ksenofobom jer sa svojim ''nacionalizmom'' smo širom otvorili vrata imigrantima iz Afrike i Azije.

Netko mora raditi i stvarati novi kapital, ali i ''bedinati'' sve nas starce koji ostajemo na tvrdoj stini, zlatnim ravnicama te na obalama Save. Dok mi i dalje glođemo temu vezanu uz ustaše i partizane, mladi su shvatili da im te svađe i podjele, osim ako su oportunisti u nekim strankama, neće donijeti nova radna mjesta, riješiti stambena pitanja, plaće i mirovine u budućnosti – ako ih uopće i bude uz ovakvu politiku rastrošnosti. Zato i imamo iseljavanje cijelih obitelji. U ovih tridesetak godina više od 250.000!

Danas imamo deklarativne ''Velike Hrvate'' i malu, pustošnu Hrvatsku na koju svi prisežu, ali i dižu ruke od nje jer interes je u nas uvijek bio prije nego dobrobit spram domovine koju se ljubi samo kad pobjeđuje u sportu ili kad slavimo izumitelje čija prezimena, iako imigrantska, ''slavoljubimo'' kao svoja.