GDPR Cookie Consent by Free Privacy Policy

Veran Matić, uvijek ispravan

Veran Matić, uvijek ispravan
GESTE I LJUDI
SEEbiz.eu - regionalni poslovni portal
Objavljeno: 23.11.2020 / 21:00
Autor: Miljenko Jergović, Večernji list
KOMENTAR - Klecaj Verana Matića, kada je ispred spomenika na Ovčari sklopio dlanove u neku svoju molitvu, najprije je sunuo društvenim mrežama kao plamen suhe hartije pa se kontrolirano širio po rubovima i marginama hrvatskih informativnih portala, ali tako da ne dođe u središte interesa ni da ga se, ne daj Bože, prekomjerno istakne i pohvali, da bi se na kraju našlo i načina da se kaže da to nije ništa i da sve do daljnjega ostaje isto.

Rat nije završio, nego traje i četvrt stoljeća nakon što je ispaljen posljednji metak i trajat će dok god je ljudi koji se plaše, vjerojatno s razlogom, da bi bez rata nastupila praznina, u kojoj se ne bi znalo ni kako se tko zove ni kojeg je roda i naroda. A to što je ovaj kleknuo, nedovoljno je. Kao što bi bilo nedovoljno i da je učinio nešto drugo, nešto još veće, što bi još više razgnjevilo i ojadilo one s druge strane. I nema te stvari koju bi mogao učiniti, koja ne bi bila sitna i nedovoljna, pa i suprotna od onog što nam se čini da jest. Formalno govoreći, Veran Matić učinio je to kao “posebni izaslanik” predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vučića i njegov imenovani povjerenik za pitanja nestalih u ratu u Hrvatskoj. Simbolički gledano, kroz njegov je klecaj i molitvu klečao i molio predsjednik Srbije. 

A on je to činio u ime svakoga svog građanina. Ili to nije tako? Ili je ovaj čovjek klečao i molio isključivo u svoje ime, a onaj iznad njega na njegov će se čin pozvati isključivo u svrhu dokazivanja vlastite moralne superiornosti u odnosu na one u Hrvatskoj koji nikad ne kleče i ne mole se za srpske žrtve? I tako ukrug i ispočetka, od Jasenovca do Vukovara, od godine do godine, u ratu kojem neće biti kraja. Pritom, svatko će u tom ratu biti odgovoran samo za svoju biografiju.

Veran Matić, danas već pedesetosmogodišnjak, od 1989. najprije je osnivač pa direktor Radija B-92, kojim je gospodario i upravljao svih ratnih godina. Bila je to uloga njegova života, naročito važna za one pred kojima je neki dan kleknuo i pomolio se. Njegov radio bio je jedan od onih iznimnih beogradskih medija, koji su u jesen 1991. nastojali da u očima svojih slušatelja sačuvaju ljudsko lice Hrvata, Muslimana (uskoro Bošnjaka), Albanaca i svih drugih neprijatelja. U kampanji općeg obezljuđivanja, kojom je započinjao rat, a kojom uostalom započinju svi ratovi, ali dok drugi ratovi jednom i završe, naši ne završavaju nikad, uloga Verana Matića i njegova glasila bila je časna, hrabra i golema. Kad bismo svoju maštu samo malo preusmjerili, možda bismo mogli zamisliti koliko je ljudskih života spasio taj tamo neki beogradski radio. Ili kolike je ljude spasio od odlaska u progonstvo.

Znamo, naime, za mrtve i prognane. Ali nije ponekad loše promisliti što je spasilo one koji su ostali živi, ili koji su ostali živjeti u manjini. Mnoge je spasilo upravo to što su prvi susjedi uspjeli prepoznati na njima njihova ljudska lica. Ovu je ulogu Veran Matić igrao u devedesetima. Tad je u svijetu postao jedan od najviđenijih te, vjerojatno, i najnagrađivaniji i najspominjaniji novinar iz bivše Jugoslavije. Bio je ona figura koju će slobodni svijet pronaći u svakome ratu, u svakom plemenu i u svakoj zemlji, pa je hvaliti i slaviti kao pronositelja vlastitih ideala. Time se svijet brani od epidemije zla te sebe i svoje građane uvjerava da su uvijek na strani dobra. Ali ne smije se prema toj stvari biti ironičan: Zapad je time Veranu Matiću i onima poput njega spašavao glave.

Usporedo s tim u Srbiji se stvarao mit o Radiju B-92, a s mitom je, malo-pomalo, rastao i respektabilan medijski imperij. A sve se to, i mit i imperij, moglo pretvoriti u kapital, simbolički i stvarni, nakon što je Milošević pao i nakon što su ga predali Haagu. Od tog trenutka Veran Matić biva građanski situirana osoba, menadžer u kapitalističkim uvjetima poslovanja, koji će, posve prirodno i očekivano, razočarati publiku koju je tako ustrajno uvjeravao u ljudsko lice prvih susjeda. A B-92 pretvorit će se u neki običan radio i još običniju televiziju, u čijem će spomenu uvijek biti gorkog prizvuka izgubljenih ideala. Verana Matića godinama sam sretao na Sajmu knjiga u Beogradu, na štandu njegove izdavačke kuće – jer B-92 u najboljoj je tradiciji odgovornog novinarstva narastao i u vrlo ozbiljnog knjiškog nakladnika – uvijek slučajno i neplanirano, jer bi se on kao veliki direktor tu pojavio.

U posljednja dva navrata, krajem listopada 2018. i 2019., razgovor koji se vodio s nogu navodio bi na Vukovar, na pitanje nestalih i na trajno nesuglasje dviju komisija. Imao sam dojam da u meni vidi nekog s druge strane, kome sve to treba reći i tko će onda nešto učiniti. A ja sam samo došao na sajam knjiga. I nisam ta famozna druga strana, jer nikoga ne predstavljam i ne poznajem, nego govorim samo u svoje ime te, eventualno, u ime junaka svoje fikcije. Ali oba puta ne samo što je bio krajnje dobronamjeran, nego je bio isti onaj Veran Matić iz devedesetih, koji s najdubljim uvjerenjem ustrajava na nečemu što je ispravno.

A ispravno je ne samo zato što bi da popravlja posljedice obezljuđivanja, koje je provedeno protiv njegovih uvjerenja, nego je ispravno zato što Veran Matić doista želi da se rat završi. I vjeruje da će se moći i morati završiti kada svi nestali budu pronađeni, kada svi mrtvi nađu svoje grobove i kada svi živi nađu svoje mrtve. Pritom, kada o tome govori, dvaput u savršeno pravilnom intervalu od godine dana, on zvuči kao netko tko je uvjeren da je to moguće. Dok odlazim od njega, tonući u onu blaženu i nepregledno pretkoronarnu masu ljudi, koja tumara oko štandova s knjigama, imam dojam da sam razgovarao s čovjekom iz paralelne stvarnosti.

Ono što govori uglavnom mi je blisko. Toliko da bih rekao da smo istomišljenici. A opet, ja ne vjerujem da je moguće išta od onog što Veran kaže. On je dobroćudan propovjednik, komesar bez vojske, idealist čiji su ideali vrlo dopadljivi, toliko da bi se mnogi rado s njima zakitili, ali jedno je kićenje, a drugo su život i životna praksa, koji su tako beskrajno udaljeni od njegovih ideala.

Pritom, on je situiran čovjek: predsjednik boarda direktora B-92, potpredsjednik nacionalne udruge menadžera, povjerenik, izaslanik… Je li moguće i jedno i drugo? U stvarnosti kakvom smo je nekad zamišljali – nije. U stvarnosti kakvom nam se prikazala – očito jest. I onda, godinu kasnije, malo nakon termina još jednog, ovaj put odgođenog beogradskog Sajma knjiga, Veran je kleknuo u Vukovaru. Između onog što je njemu pritom bilo na umu i onog što će o tom njegovu činu misliti ljudi kojima je to upućeno, ljudi s jedne i ljudi s druge strane imaginarne fronte našega vječnog rata, kanjon je nerazumijevanja i neshvaćanja.

Svojim činom spasio je sebe i nikoga više. Ili gotovo nikoga. Spasio je one koji su već bili spašeni. Nema tog klecaja koji bi u ojađenima i bijesnima gasio bijes i smanjivao jad. Pogotovo što je ljudima lakše u bijesu i jadu. Njegova gesta se, na kraju svih krajeva, tiče samo još onog ili Onog čemu se, ili komu se, pomolio, na koga je i na što je u tih nekoliko trenutaka mislio. A što je to, i tko je to, znat će samo Veran Matić. Metafiziku nad mrtvima i sahranjenima, a pogotovu nad nesahranjenima, ne bi bilo dobro poopćivati ni kolektivizirati. Svatko ima svoju knjigu mrtvih i svoje svakodnevne zadušnice. Nije lako na Balkanu odživjeti prosječno dug život. Jer, ako si jednom bio ispravan, kao što je devedesetih ispravan bio Veran Matić, nećeš moći ostati takav i u sljedećoj fazi društvenoga razvoja.

Jer tada možda više neće biti potrebe za ispravnima. Ili će doći vrijeme da neispravne popravljaju posebni izaslanici i povjerenici. A tko bi neispravnog popravljao nego jedan ispravni. I tako je onda Veran Matić postao posebni izaslanik Aleksandra Vučića, koji je, osam godina od Matića mlađi, devedesetih bio na suprotnoj strani. Ako se i u tome baš mora tražiti zrnce dobra, valja primijetiti da je, ipak, bolje zateći se u svijetu u kojem bi Matić bio Vučićev izaslanik nego u svijetu u kojem bi Vučić bio Matićev izaslanik.

Večernji list

Tagovi: Veran Matić, Vukovar, Miljenko Jergović, Radio B92, Ivan Penava, Aleksandar Vučić
PROČITAJ I OVO
Tužna kava za van
TEATAR APSURDA
Tužna kava za van
KOLUMNA - Tužna kava djeluje još tužnije u ovoj učmaloj atmosferi gdje imitacija života brine o nama podsjećajući nas na odgovornost koja je odavno izgubila smisao jer nema podršku ni od najviših političkih instanci.
Prokletstvo Zlatne kune
PODUZETNIŠTVO U HRVATA
Prokletstvo Zlatne kune
KOLUMNA - Podnaslov ove priče bi mogao glasiti: "nije važno koliko traje, samo da se ja namirim".
Bezobzirna kampanja usred ruševina
NEPRILIČNO
Bezobzirna kampanja usred ruševina
KOLUMNA - Svjedočimo bezobzirnoj predizbornoj kampanji lešinarskog tipa. Gradonačelnica Siska nije žalila sredstava na izradi plakata da nas obavijesti da je Sisak 100 posto Hrvatska.
Nedodirljivi lokalni šerifi
MOĆNICI
Nedodirljivi lokalni šerifi
KOLUMNA - Zaboravlja se na tzv. Lex Šerif, kako je javnost od milja nazvala Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi. Za većinu pravnih stručnjaka to je pravno nasilje i podrivanje demokracije.
Bitcoin postao dugoročna investicija
INVESTICIJE
Bitcoin postao dugoročna investicija
KOLUMNA - Bitcoin je u siječnju istisnuo tehnološke dionice s prvog mjesta u smislu obujma trgovanja, prema istraživanju upravitelja imovine provedenom od strane Bank of Americe.
@ 2020 SEEbiz. All Rights Reserved.
CLOSE