Vlak bez voznog reda

Dug je to kojeg nikada nećemo otplatiti. Zapravo, koji i jesmo? Na ovim prostorima se uvijek živjelo na ''kredu''. Nekad bi te, naše, kredite u bivšoj Jugi pojela devalvacija pa bi se smijali kako smo zeznuli ''konobara'' za rundu na Titaniku koji je već dobrano potonuo. Prošli smo rat, pretvorbe, tajkune, političke tajfune, no žilav je ovaj narod. Ne da se.

Dok po svijetu lete Molotovljevi kokteli, u nas se svi nadaju da će iduće sezone u igri biti oni društveno prihvatljivi kokteli. Uistinu, uz ples korone nekako smo preživjeli ljeto i ušli u jesen u kojoj luduju brojke kako pandemijske tako i endemske za hrvatsko gospodarstvo. Budući su nam sabornici mirno odmarali dok je Stožer bio u stalnoj aktivi, narod računa da i nije tako strašno kad se može predahnuti dok je ''Vlak u snijegu''.

Na što će se pogoniti taj vlak, sam bog zna. Prije će biti ''Vlak bez voznog reda''. Račune mo'š sakrit u ladicu, no ''Švabo'' zna koliko si mu dužan. I taj ''Švabo'' podsjeti me na ''crnu mačku'' Ćiru Blaževića koji bi se uvijek nekako probijao u zadnji tren na neko od prvenstava. Shvatiš to prokletstvo prekrasne zemlje koje uvijek žica za ''kavu'', ali nekako preživi, otvore se vrata tamo gdje je zid i kreneš dalje siromašan, a tust poput Mačka u čizmama.

Država svoj luksuz postojanja spašava ovrhama ostavljajući svoj narod na svježem zraku.

''Mobiteli''. Jest, oni su uništili hrvatske građane dovevši ih do osobnog bankrota. ''Korisnik je privremeno nedostupan''. Izgubljena je komunikacija između Markova trga i naroda.

Tu i tamo susretne se gdjekoji ministar s nekim ranjenim policajcem zaključivši da narod krvari no još uvijek nisu ugroženi vitalni znakovi. A dok mi ovisimo o vitalnosti, država ovisi o ''volatilnosti''.

Zasad nam je sve ''Točno u podne''. Nitko ne poteže revolvere, pa nam ide na ruku jer mi ionako pucamo ćorcima. Nade ima jer se još uvijek možemo, što, zaduživati. Vele, povoljno. Taj ''jeftin'' dug netko će morati otplaćivati. Trebao bi nas spasiti ulazak Hrvatske u Europski tečajni mehanizam 2, te prihvaćanje eura kao jedinstvenog sredstva plaćanja. Jupi!

Većini hrvatskih građana to ništa ne znači. Bili i ostali u istoj gabuli. Dok EU čeka da obavimo obećane reforme, dotle će većina nas ući u sakralno raspoloženje moleći za dobru i gostima obilatu turističku sezonu 2021. Cjepiva na pomolu no nikako cijepiti taj dug da se ne širi brže od virusa. Hrvatska ima šanse, no ovisi o ''golmanu'' javnog duga i o arbitru utakmice koju smo zaigrali na Svjetskom prvenstvu pandemije. Vrlo skoro ćemo znati je li ''Ćiro, pederu!'' ili ''Ćiro, majstore!'' Kako bi rekao Krleža: ''Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo…'', a kmeta bu zanavek, il' u rubači il' u trlišu…