Ovoga mjeseca, Kina je s obje noge ušla u Hong Kong, a lokalno stanovništvo naviknuto na bespogovornu slobodu govora i kritiziranje političkog vodstva će se morati navikavati na novouvedeni Zakon o sigurnosti u Hong Kongu kojeg je nametnula Komunistička partija Kine. Osnova zakona će biti zaštita svega onoga što u Pekingu smatraju zaštitom nacionalne sigurnosti, pa bi tako i svaka ozbiljna kritika KP Kine mogla biti okarakterizirana kao teroristički čin, te rezultirati zatvorskom kaznom. Kako protesti na ulicama Hong Konga, tako i komentari na internetu.
S novouvedenim Zakonom, u ponoć 1. srpnja, mnogi u Hong Kongu su obrisali svoje Facebook profile. Najviše instalirana aplikacija je postala komunikacijska aplikacija Signal, koja kriptira komunikaciju između dvaju korisnika, ali i automatski briše pročitane poruke stare od pet sekundi do tjedan dana – ovisno o želji korisnika. Strah od slobodnog izražavanja prerastao je strah od zaraze koronavirusom, a korištenje VPN-a postala je nova norma. Stanovnici Hong Konga smatraju kako ulaze u vrijeme društvenog i kulturološkog nazatka, pod okriljem zadrtog i pro-diktatorski nastrojenog Pekinga.
Svojevrsna je to kontradikcija, s obzirom na ekonomski i sigurnosni nazadak Hong Konga proteklih godina, uz sve jače ekonomsko i globalno značenje same Kine. Kina kao da želi pokazati kako govorne i ekonomske slobode baš i nemaju puno veze s općim gospodarskim rastom, porastom životnog standarda, te tehnološkim napretkom. I samo rijetki u Kini bi tome prigovorili, jer slobodno i kritičko izražavanje u kineskom društvu ionako nije kvaliteta koja se cijeni. Vrijednost kolektiva je važnija od prava pojedinca, a majka-Partija se brine da bolje bude svima, tj. svima minus nezadovoljnima.
A kako u Kini podnose nedostatak Facebooka, Googlea, Twittera ili Instagrama? Otprilike jednako kako se u Europi podnosi nedostatak WeChata, Baidua, Meituana ili Weiboa… Jedva da smo sposobni izgovoriti riječi. U praktičnom smislu, kineske aplikacije funkcionalno nude i više od ovih na koje smo mi navikli, od nepreglednih mogućnosti socijalne interakcije, kupovine i dostave, a sada već i obavljanja birokratskih i administrativnih obveza, te digitalizirana rješenja za gotovo sve vrste edukativnih i zabavnih aktivnosti. I to je ono što u mnogočemu zadovoljava kineske korisnike: povećava životni standard, praktično je za upotrebu, te jezično prilagođeno. A ono što je za kinesku Partiju još važnije: društveno je sigurno, te očišćeno od političkih i ideoloških tema.
Da SAD polako gubi bitku u globalnoj promociji slobode u širem smislu – jasno se vidjelo u općoj nemogućnosti da se trgovinskom, ekonomskom i medijskom slobodom uspješno obračuna s Kinom. Kina sa svojom ideologijom i politikom ubrzano gospodarski sustiže, a SAD se okreće trgovinskim blokadama, tehnološkim ucjenama, medijskoj propagandi, kukanju u međunarodnim institucijama te političkom lobiranju diljem svijeta. Nedavno su i Indiju nagovorili da blokira kineske aplikacije, nadajući se kako će Kina osjetiti „svoj otrov“, cenzuru i internetske zabrane. Ali zapravo, Kinu niti nije posebno briga za sve to i s podsmjehom gleda na činjenicu kako lako SAD izdaje svoje principe.
Neovisno o uspjehu australsko-britansko-američke inicijative o putu prema državljanstvu ili stalnom boravištu za stanovnike Hong Konga, Hong Kong će Kini biti vrijedan test koji će pokazati je li moguće uspješno preodgojiti sedam milijuna kulturoloških Kineza naviknutih na individualnost i slobodu izražavanja, u to da je autokracija i kolektivna disciplina put prema gospodarskom i životnom prosperitetu. Iz kineske perspektive, uživanje ili ne-uživanje u slobodi govora je naučeno društveno ponašanje, a ne pitanje ljudskog prava, pogotovo ukoliko ono narušava politički ili društveni poredak.
Bude li Kina u tome uspješna, onda je na najboljem putu da povrati sve ono što će povijesno izgubila Opijumskim ratovima. A to je prvenstveno ponos, najbolji lijek za „stogodišnje poniženje pod strancima“, ono do čega je Kini najviše i stalo.
