Gorski kotar: Ostali su samo peleti

Pitanje se nameće nekako samo po sebi nakon što je završni mjesec prošle godine donio lošu vijest o proglašavanju stečaja u Cedru, donedavno najvećem goranskom drvoprerađivačkom poduzeću koje je u svojim zlatnim godinama u pogonu u Vrbovskom upošljavalo više od dvije stotine ljudi, a investicije su se brojile u milijunima eura.

Sad je, očigledno je, do daljnjega potpuno neizvjesno što će s tim poduzećem biti, a to pak znači da su i sva daljnja ulaganja i razvoj itekako upitni. Jer, stečaj je, zna se, najčešće i najgore rješenje. Uz to gotovo svaki stečaj traje li ga traje pa je lako moguće da će mrtvilo koje je već prošle godine »leglo« na pogone ove firme u Vrbovskom, trajati još dugo, a novoizgrađeni suvremeni pogoni koji su donedavno izgledali tako moćno, početi djelovati avetinjski. Zaista, tko će i hoće li uopće itko uz uvjete koji su i doveli do stečaja odlučiti kupiti bivši Cedar?

U predstečajnom razdoblju, u trenucima dok je riječki Trgovački sud vlasniku Cedra još davao priliku za normalizaciju poslovanja, nije se, dojam je, moglo puno učiniti jer su banke bile nesklone nastavku kreditiranja, a bez toga jednostavno se nije moglo dalje. Svemu tome pridodale su se i muke sa svjetskim tržištem zbog pandemije koronavirusa, kao i niz drugih problema koji su bitno ometali mogućnost oporavka i nastavka rada. No, nije sve ni potpuno crno jer, ako ništa drugo, radnicima su isplaćena sva dugovanja pa su bar oni namireni, piše Novi list.

Uz to definitivno je pozitivno i to da je kroz dosadašnje brojne te, čak i u europskim razmjerima, značajne investicije, sve što je izgrađeno novo i suvremeno što bi pak mogla biti pozivnica potencijalnim ulagačima jer drvoprerađivački kompleks Cedra posjeduje svu potrebnu infrastrukturu za kvalitetan rad modernih drvoprerađivačkih pogona. No, hoće li to biti prepoznato te mogu li se naći tako jaki ulagači koji bi otkupili Cedar, tek ćemo vidjeti. Bilo bi lijepo da to bude što prije, ali realnije je očekivati koju godinicu pauze jer – što je uobičajeno kod stečajnih priča – zainteresirani će čekati da cijena što više padne. A to bi moglo i potrajati.

Dakle, od Cedra najvjerojatnije u dogledno vrijeme ne možemo očekivati daljnje doprinose hrvatskom i goranskom drvoprerađivaštvu. Što je s drugima? Neka bi opća ocjena mogla biti da se nešto zbiva, ali bi isto tako moglo i bolje, negdje čak i puno bolje. Tako, primjerice, samo Vrbovsko koje je donedavno bilo baš zbog Cedra jedna od vodećih drvoprerađivačkih sredina, sada bilježi krizu i zastoj jer je priča o drvnoj industriji spala na nekoliko pilana i pogon Europala koji je također donedavno imao ozbiljnih poteškoća i tek nakon odlaska očigledno nesposobnog talijanskog ulagača sad su se stvari pokrenule s mrtve točke i stanje je sigurno bolje no što je bilo. No, sve je to daleko od nekadašnjeg sjaja drvoprerađivaštva ovog kraja koji se ponosio svojom DI Vrbovsko, pogonima i tvornicama u kojima su od rada živjele generacije i generacije ljudi ovog područja.

Slično je bilo i u susjednoj Ravnoj Gori čija je Ravnogorska drvna industrija, skraćeno RADIN (a baš tako se i zvala) bila prepoznatljiva na tržištu cijele bivše države. Pretvorba i privatizacija i tu je donijela brojne promjene, ali su se, dojam je, Ravnogorci u tim teškim vremenima najbolje snašli pa tradiciju te nekadašnje ravnogorske industrije danas nastavljaju jaka poduzeća kao što su Calligaris i Ravna. Pri tom je itekako vrijedna pažnje činjenica da je kvalitetan rad RADINA uočen i van Hrvatske, i to u čuvenoj talijanskoj firmi Calligaris koja je iskazala interes i kupila dio pogona te razvila vrlo kvalitetnu proizvodnju stolica koje iz Ravne Gore »putuju« posvuda po svijetu. Naravno, ravnogorski pogon Calligarisa jako puno znači za cijeli ovaj kraj, kako zbog lijepog broja zaposlenih koji redovno dobivaju plaću, tako i zbog poreznih prihoda koje osigurava lokalnoj samoupravi.

Sve što vrijedi za Calligaris, može se primijeniti i na poduzeće Ravna d.o.o. koje također uspješno nastavlja pozitivnu priču ravnogorskog drvoprerađivaštva, priču po kojoj je baš Ravna Gora trenutačno možda i najzdravija i najpotentnija goranska sredina kad je riječ o svemu vezanom uz drvnu industriju. Ovo poduzeće upošljava oko 130 radnika i bavi se proizvodnjom kuhinjskih i ploha za stolove, ploča za fasadne elemente i prozore, te čak i nešto namještaja. Tomislav Akrap, direktor Ravne, napominje kako je prošla godina bila vrlo dobra.

– Prije svega bih zahvalio državi na poticajima kojim su nas u doba onog prvog vala pandemije zaista spasili. Nekako baš od tada naše je poslovanje krenulo uzlaznom linijom koja se nastavlja, a kako stvari sada stoje taj uzlet zahvatit će i ovu godinu, a to znači da nastavljamo naše višegodišnje prisustvo na zapadnoeuropskim tržištima, pogotovo skandinavskim, gdje već imamo stalne dugogodišnje kupce, rekao je Akrap izrazivši nadu da će i stanje s kvalitetom radne snage biti bolje no što je sada jer, kako je rekao, posla ima za svakoga tko želi raditi.

U goranske sredine koje su, bar kad je riječ o drvoprerađivaštvu, u »debeloj defanzivi«, spadaju Skrad i Brod Moravice. U tim sredinama kvalitetnog drvoprerađivaštva nema, a pri tome je to naročito bolno za područje Brod Moravica koje se nekada moglo hvaliti pogonima u Donjoj Dobri i kvalitetnim pilanama. Nažalost, što požari, što pretvorba i privatizacija, uništili su sve što je na tom području bilo kvalitetno.

Zasluge za razvoj drvne industrije u Ravnoj Gori u određenoj mjeri svakako idu i tamnošnjoj lokalnoj samoupravi, točnije načelniku Mišelu Šćuki koji je već na početku svog prvog mandata (a trenutačno obnaša drugi) donio odluku o oslobađanju od naplate komunalnog doprinosa pri izgradnji novih pogona za sve privrednike tog područja.

– Činjenica je da time umanjujemo proračunske prihode, ali je korist od razvoja privrede, zapošljavanja i rasta prihoda tih poduzeća veća od tog minusa. Ta je naša odluka na terenu jako dobro primljena pa ćemo i dalje na taj način nastojati motivirati i potaknuti razvoj privrede na našem području, rekao je načelnik Šćuka.

Ravnogorski susjedi Mrkopaljci nemaju nekadašnjih pilana i onolikog broja uposlenih kakav je nekada na ovom području bio uobičajen, ali ipak nisu ostali bez ičega. I to zahvaljujući fužinskoj Drvenjači koja već godinama u nekadašnjoj mrkopaljskoj pilani drži dio svojih pogona koji su posljednjih desetak godina uspješno okrenuti proizvodnji peleta. Štoviše, upravo u Mrkoplju zaživjela je jedna od prvih goranskih tvornica peleta, a da se već tada dobro promišljalo, planiralo i radilo, vidi se iz činjenice da taj pogon vrlo uspješno radi i danas.

Na Mrkopaljcima susjednom području Fužina davno već više nema nekadašnje Drvne industrije »Vrata« čiji je temelj bila kvalitetna tvornica namještaja koji je izvožen u brojne zemlje svijeta. Od te proizvodnje vezane baš uz drvo, danas je na fužinskom području ostalo nekoliko kvalitetnih pilana, a najznačajniji privredni subjekt vezan uz drvoprerađivaštvo je Drvenjača Fužine koja se bavi proizvodnjom papira i to već desetljećima čini vrlo kvalitetno osiguravajući i ovoj goranskoj sredini sasvim solidnu privrednu podlogu. Uz njih, posebno tijekom posljednjih nekoliko godina, kvalitetnim se poslovanjem ističe i Pilana Vrata koja zapošljava četrdeset ljudi i uz piljenu građu bavi se i proizvodnjom peleta. Njen vlasnik Marin Majnarić kaže kako se, unatoč svim problemima prošle godine poslovalo dobro, a predviđati zbivanja za ovu godinu je jako teško.

– Mislim da treba biti spreman na sve te raditi najbolje što možeš i znaš. Svakako ćemo pažljivo pratiti stanje na domaćem i stranom tržištu jer naše proizvode plasiramo pola na domaće, a pola na strano tržište. Nećemo odustati ni od novih ulaganja, ali pri svemu tome treba biti oprezan jer je pandemija promijenila mnogo toga. Nadam se da će i problemi s osiguranjem sirovine biti manji za sve nas koji se bavimo ovim poslom, a vjerujem da ćemo lakše dolaziti i do potrebne radne snage pri čemu smo mi kao firma već pokazali spremnost i za zapošljavanje indijskih radnika, rekao je Majnarić.

U najvećoj goranskoj sredini, gradu Delnicma, također više nema nekadašnjeg drvoprerađivačkog giganta, što je DI Delnice zaista i bila. Pretvorba i privatizacija uglavnom je rastjerala sve živo, opustošila nekadašnje velike drvoprerađivačke hale i pogone ostavivši veliki broj ljudi bez posla. Lagani oporavak išao je kroz manje firme vezane ponajprije uz pilanarstvo, ali i kroz pogone za proizvodnju peleta. Štoviše, baš taj dio drvoprerađivaštva u Delnicama je trenutačno najbitniji dio ove vrste privrede. Pri tom su okretanje poslovima proizvodnje peleta pokrenuli u hrvatsko-talijanskoj firmi Energy pellets, a pred nekoliko godina taj je pristup nadograđen i obogaćen vrlo kvalitetnim radom hrvatsko-austrijskog poduzeća RST-Pellet d.o.o., poduzeća koje je u posljednje dvije godine najznačajniji hrvatski proizvođač peleta!