Pravo na privatnost kao posljedica razvoja tehnologija: Kako je sve počelo?

Uz sve prednosti takvog razvoja, u većoj ili manjoj mjeri takva tehnologija sve više zadire u našu privatnost. Premda je osjetljivost na vlastitu privatnost stvar svakog pojedinca, postoji okvir koji postavlja zakonite granice u zaštiti privatnosti, pa tako i od utjecaja novih tehnologija.

Iako se pojam privatnost sve više naglašava u novije doba, a posebice od početka primjene Opće uredbe o zaštiti podataka(GDPR), upotreba riječi “informacijska privatnost” i njeno prvo shvaćanje seže ranije u prošlost a također je vezano uz pojavu tadašnje nove tehnologije – fotografije.

Sve je počelo davne 1890. godine, kada su sudac Louis Brandeis i odvjetnik Samuel Warren informacijsku privatnost definirali kao „Individual’s right to be let alone“ dakle kao pravo da budete pušteni na miru.

Moderno poimanje privatnosti počelo je s jednim od najcitiranijih članaka u pravnoj povijesti Esejom o privatnosti Warrena i Brandeisa, a čini se da je sve počelo s osobnom pričom i vjenčanjem samog Warrena.

Naime, tada mladi i relativno nepoznati odvjetnik Warren oženio je kćerku vrlo utjecajne senatorice što su brojne novine detaljno popratile. Warren se teško mirio s razmjerom kojim su novinari pratili život njegove obitelji, a pojava žutog tiska i trač rubrika koje su na senzacionalistički način pratile privatna druženja njegove supruge, predstavljali su točku preokreta koja je dovela do toga da je Warren zajedno sa svojim prijateljem započeo pisati poznati esej.

Osim toga, iz njihova eseja jasno se može iščitati i zabrinutost zbog pojave i širenja novih tehnologija, osobito pojave fotografske opreme, za koju su smatrali da bi mogla dodatno ugroziti privatnost.

U svojem eseju o privatnosti, Warren i Brandeis upozorili su kako tadašnje suvremene kompanije kao i novi izumi kroz narušavanje privatnosti mogu izložiti čovjeka psihološkoj boli većoj nego što je proizvode tjelesne ozljede. Kritike njihova pogleda na privatnost dominantno su usmjerene prema tome međutim, nigdje nisu definirali što točno za njih znači privatnost, čime su otvorili prostor za preširoko tumačenje povreda privatnosti. Također su istaknuli kritiku medijskih objava „točnih“ podataka o (javnim) osobama, za koju je Richards smatrao kako je prešla granicu prihvatljivog utjecaja na slobodu tiska.

Warren i Brandeis praktički su započeli raspravu o pravu na privatnost i omogućili su stvaranje uvjeta za zaštitu toga prava. O privatnosti su govorili prvenstveno u terminima informacijske privatnosti, odnosno zadržavanja informacija o sebi privatnima. No, unatoč tome što u tekstu privatnost nigdje nisu eksplicitno definirali, ponudili su svoj pogled na privatnost te su značajan dio teksta posvetili obrazlaganju zašto smatraju da je ona vrijedna zaštite.

Upravo je najveći doprinos njihova članka bio u tome što su istaknuli moralne razloge za zaštitu privatnosti, a koje su vidjeli u povezanosti privatnosti s takozvanom nepovredivom osobnosti, čime su sugerirali kako privatnost ima značaj za najdublje temelje ljudske psihe, za ono što nas čini onima koji jesmo, smatra profesor Pavuna. Upravo iz toga onda razumljivo proizlazi i njihov poziv za zaštitom privatnosti ali i poimanje pojma privatnosti kao pojam onako kako ga mi danas poznajemo.

Kao što vidimo, odavno nove tehnologije i privatnost idu ruku pod ruku te ih je potrebno promatrati u kontekstu vremena i konkretnih događanja upravo kao što i GDPR moramo promatrati kroz svaki slučaj posebno i staviti ga u okvire stvarnih zahtjeva i specifičnih potreba.

Fotografija: Pexels