Tko je odgovoran za katastrofu u Njemačkoj?

Pametovanje ide na živce. Baš kao što Njemačka poslije izgubljene nogometne utakmice ima osamdeset milijuna trenera, koji znaju kako se moglo bolje, sada su izgleda svi postali stručnjaci za prevenciju katastrofa.

A ima ih i izvan zemlje. Britanska hidrološkinja Hannah Cloke je u listu Sunday Times i u razgovoru za njemački javni servis ZDF rekla da upozorenja europskog sustava za uzbunu zbog poplava EFAS nisu pravovremeno stigla do ljudi u Njemačkoj. To je nazvala "monumentalnim propustom sustava".

Michael Theurer, zamjenik zastupničkog kluba njemačkih Liberala, prihvatio se tog argumenta i dodao da savezni ministar unutarnjih poslova "direktno snosi osobnu odgovornost". To dobro zvuči usred izborne kampanje. Glupo je samo što ta tvrdnja nema veze sa istinom.

Recimo, javni servis WDR 5 je još prošlog utorka u osam ujutro, dakle više od 24 sata prije početka nepogoda, objavio: "Njemačka meteorološka služba upozorava na jaku oluju sa snažnim, ponegdje i ekstremnim padavinama", a potom su upozorili na "dugu olujnu kišu s potencijalom da postane vremenska nepogoda. Ponegdje se mora računati s tučom i poplavama."

Tko je pratio vremensku prognozu mogao je, dakle, naslutiti što dolazi. Tko je pratio radar za pljuskove, ili makar pogledao kroz prozor, znao je.

Ali, ekstremno brze bujične poplave u selima poput Schulda na rijeci Ahr nitko nije mogao predvidjeti, niti se za njih pripremiti. Naprosto, postoje neuračunljive sile prirode čiju razornu moć ne možemo predvidjeti niti inžinjerskom vještinom, niti uz svu dostupnu tehniku. To ne može ni EFAS.

Sustavi za rano upozoravanje mogu nas pripremiti na relativno sporo penjanje nivoa rijeka, ali ne na to da potoci začas postaju bujice. Naša vjekovna iskustva s poplavama su mjerilo za zaštitu od njih i za pravila o tome gdje se uopće smiju graditi objekti.

U Schuldu su međutim zbrisane stoljećima stare skeletne kuće (Fachwerkhaus), koje su preživjele brojne poplave. Voda je odnijela mostove koji su poslednjih desetljeća građeni i obnavljani uz poštivanje svog inžinjerskog znanja i znanja o poplavama.

U slučaju reke Ahr čak suštinu promašuje i tvrdnja da su mijenjanje tijeka rijeka i kanalizacija odgovorni za katastrofu. Jer, Ahr je rijeka koja ogromnim dijelom slijedi prirodni tijek.

U Erfstadtu pored Kölna je nabujala rijeka poplavila kop šljunčare koji se onda toliko namčio da je doslovno progutao dio jednog naselja. U oblasti koju je ljudska ruka toliko puta prekopala tijekom tisućljeća, u rajnskom bazenu mrkog uglja, moglo bi nas čekati još ovakvih smrtonosnih iznenađenja.

Kritike pljušte i zbog zakašnjelih i proturječnih uputstava koja su građanima stizala putem specijalnih aplikacija poput KATWARN i NINA. Navodno su ta uputstva uljuljkala ljude da ostanu kod kuće, ili je prostor za evakuaciju bio premalen. Uz to su aplikacije zakazale kad je nestalo struje.

Ali aplikacija ne može znati koja će kuća iduća pasti pod poplavom. Možda nadležni mogu nešto naučiti i poboljšaju aplikacije. Ali najvažnija pouka za sve nas je da se u slučaju nepogoda ne oslanjamo samo na lijepe digitalne igračke, već da koristimo sva čula.

Ponekad nije dobro odreći se dokazane analogne tehnike, kao što je fiksna telefonija koja može raditi i bez struje.

Nakon obnove će meštani uzduž Ahra sigurno dobiti znatno bolji sustav za rano upozoravanje. No, iduće nevrijeme će možda pogoditi sasvim drugu rijeku i drugo selo, možda u Tührinükoj šumi, u Harzu ili podnožju Alpa, a tamo neće biti tako pripremljeni. Gdje će udariti? To se ne zna, to je priroda nepogoda.

Gorka istina je da postoje prirodne sile koje su jače od nas ljudi i mogu udariti tako neočekivano i brzo da nema sustava koji nas mogu obavijestiti na vrijeme.

Ostaje nam da pri planiranju gradnje učimo iz iskustva, da gradimo bolje i sigurnije, i da se nadamo da idući put neće biti ovako strašno. I moramo prihvatiti da ne možemo za svaki problem pronaći krivca.