Sve teži život kineskog migrantskog radnika

Kineski migrantski radnici su većinom pripadnici najsiromašnijeg sloja kineskog društva. Rodom iz seoskih krajeva iz nerazvijenih dijelova zemlje. Svake godine, nakon Kineske nove godine, napuštaju svoje obitelji koji ostaju živjeti u kućama koje izgledaju kao da će se svakoga trena urušiti.

Nekvalificirani, a često i nepismeni, sjedaju u vlakove i putuju i po nekoliko tisuća kilometara u potrazi za poslom. Tamo ih čeka poslodavac, nekakva tvornica, koja ih smješta u tvorničke barake za tisuće radnika u kojima će živjeti idućih jedanaest mjeseci, do sljedeće Kineske nove godine. Minimalna plaća, loši životni uvjeti i dugi radni sati su njihova sudbina, sve samo kako bi nešto uštedjeli i poslali svojim obiteljima.

Ove godine, zbog njih je Kina odgađala normalan povratak na posao nakon novogodišnjih praznika, u strahu od novog širenja epidemije. Jer upravo migrantski radnici čine većinu u „najvećoj svjetskoj godišnjoj migraciji“, onoj novogodišnjoj u Kini kada se ostvaruju stotine milijuna putovanja u nekoliko tjedana. Oni putuju i po 2 dana u velikim gužvama, konstantno pušeći, pljuvajući, jedući instant rezance i pljuckajući ostatke suncokretovih sjemenki.

Ovogodišnji praznici su bili duži i po mjesec dana, ali produženi boravak s njihovim obiteljima je bila slaba utjeha za migrantske radnike koji u vremenu nerada nemaju primanja. Kineske tvornice sa zaposlenicima nemaju čvrste ugovore, i lako pribjegnu opciji neplaćanja.

Procjena je kako je oko 300 milijuna migrantskih radnika u Kini zbog produženih praznika kombinirano izgubilo primanja u vrijednosti 115 milijardi USD. I za njih je gotovo nemoguće nadoknaditi ove gubitke, jer mnoge tvornice još ne rade u punom kapacitetu zbog obavezne 14-dnevne karantene radnika, a plaća uvelike ovisi o konačnim brojkama o proizvedenim robama, te o satima provedenim na poslu.

Istodobno, kineske tvornice i kompanije, u traženju modela kojima bi smanjili ovisnost o epidemijama i fizičkim radnicima, iskoristile su prethodni mjesec za početak automatizacije proizvodnje, što znači da će ubuduće postojati manja potreba za migrantskim radnicima. A država svakako podržava ovu praksu koja će značiti pojačanu proizvodnju i manje migracije.

Pitanje je samo kako će se na to prilagoditi oni koji žive u ruralnim dijelovima zemlje, koji su u 2019. godini živjeli s godišnjim prihodom od 2,300 USD. Ove bi godine ta primanja, procjenjuje se, trebala biti i niža.